Stanka Gjurić: Prikaz knjige izabranih pjesama ‘Nepremostiva’
(Tin Lemac)
SAMORODNI INTIMISTIČKI ZVUKOVI
Izvori, Zagreb, 2020.
Književnica i filmska redateljica Stanka Gjurić iznjedrila je zbirku izabranih pjesama svojeg pozamašnog pjesničkog opusa. Njezin je naslov Nepremostiva. Stankin se pjesnički put razvija od početka osamdesetih godina prošloga stoljeća i pjesničke zbirke (Sedmi pečat (1981)) do zbirke Posljednji sati – video san (2011). Važno je naglasiti kako u tako dugom razvojnom periodu koji obilježava doba kvorumaških autopoetika, stvarnosnizacije lirske građe 90-ih i nultih te poststvarnosnih snatrenja koji su prisutni u posljednjem desetljeću 21. st. njezin glas ostao imun na poetičke smjene, pomodarske tričarije, glasove velikih autoriteta i kritičke kazaljke koje su povremeno remetile razvoj nečijih pjesničkih opusa. Iako je u navedenom periodu vrijeme očite, grube i vidljive cenzure prevladano, neki su se autori pobjegli u unutarnje cenzure ne bi li se otisnuli u sigurnija područja poetskog plova i ugravirali svoja imena na mnogobrojna vrata kuće suvremenog hrvatskog pjesništva. Prvo što ću naglasiti, ponoviti i podcrtati kako je autorski glas ove poezije ostao imun zbog svoje samorodnosti pjesničkog talenta i žara za stvaranjem kao životnim pozivom.
Njezinu su izmještenost iz navedenih matrica uočili i mnogi kritičari i pjesnici pišući o njezinoj poeziji. To su izrijekom naglasili Borivoj Radaković, Sead Begović i Ivan Tolj (ulomci njihovih kritika stoje umjesto pogovora zbirci izabranih pjesama), dok su empirijsku samorodnost i njezino određenje kao žensko i filozofsko u literarnom i životnom smislu naglasili Zlatko Tomičić i Božidar Petrač.
Naslov same zbirke sjajno je izabran jer ujedinjuje literarnu i empirijsku potku. U njemu se udvajaju glas autorice i lirske junakinje; stvarno i procijeđeno iskustvo i osmišljavanje literarnih situacija kao simboličkih pretvorbi realnog u irealno. Nepremostiva je Stankina poezija, poetička izmještena pozicija. Činjenica kako autor sam radi izabrane pjesme dopušta i malo ogrješenje o paradigmu razlike autora i subjekta te djela i teksta, te bi zaoštreni kritičarski mozgovi odmah rekli kako to treba raditi kritičar kao jedino moguće i ispravno zrcalo. Predmnijevam da ne shvaćaju kako pritom ulaze u prostor vlastitih kompetencija nekritički i sami ne vide možda ono što neka situacija ili autor u njoj vide bolje. Pojednostavnimo diskurz; poezija natopljena iskustvom intimističkih situacija najljepša je kad je čita i razabire sam autor. Neću krenuti dalje i reći kako bi je on trebao interpretirati jer to ne mislim, već kako je kritička svijest u koječemu manjkava ako omogući da je nadraste tekst.
U pregledu različitih pjesničkih zbirki pratimo životno-empirijski rast autorice, a ne poetički rast teksta. Kako se mijenja autorica, mijenja se i njezina lirska junakinja. Prije svega, u pogledu na iskustvo, njegovu proradu, sublimaciju, zaostatak ili sve ono što život s njime čini kako bi nas dalje osovio na svoj složeni, vijugavi put.
Stanka se služi uglavnom minijaturom čije unutarnje silnice dobro razumije i još bolje popunjava poetskom građom. Prilično reduciran leksički inventar, eliptička sintaksa, jaka iskazno-referenncijalna puknuća i uporište u doživljajnosti kao bitnog konstituensa lirskog kao ideje i koncepta daju njezinoj poeziji i metafori pozamašnu snagu. Tematika je intimistička i tiče se partnerskih odnosa ili refleksivna i tiče se pozicije subjekta u svijetu. Kako sam već sebi zamoran s pedagoškim naglašavanjem iskustva, u refleksivnim dionicama nećemo naći pretenciozna pitanja nastala na bazi čitanja, pa tek onda življenja, već ono što čovjeka zanima u nekom trenutku života i što se nastavlja na njegovu daljnju psihoemocionalnu i duhovnu potragu za Istinom. Poetika je uglavnom ispovjedna s udjelom refleksivnih momenata.
U intimističkim sekvencama postoji nevjerojatno zavrtanje tematskih blokova koji se u partnerskim odnosima razumiju samo iskustvom, goruća emocija koja pršti poput gejzira vrelog meda koji zasljepljuje čitatelja i kritičara, a pjesme se skupljaju kao pucketavi bomboni ili male bombe koje preraspoređuju konfiguraciju kritičkog tla. Zavrtanje tematskih blokova odčitavam u strukturi lirske komunikacije; npr. komunikacija lirskog ja i lirskog ti (Jednoj ženi), pounutrenje lirskog objekta (U sebi), izmaštana projekcija jastva u dinamici međuljudskih odnosa (Izmišljenost), prisutnost lirskog ti u značajnoj emotivnoj dionici (Prisutnost), nemogućnost nadživljavanja lirskog ti (Večeras), emocionalni kolopleti grcaja, boli i slutnje (Istina), proces pounutrenja lirskog ti kao nespoznatog Drugog (Sklonište), erotski moment u ravnoteži unutarnjeg odnosa i vanjskog svijeta (Zagreb), stupanj emocije koji se gubi u Neiskazivom (Netaknutost), osmišljavanje lirskog ti (Mislim), samopredstavljački diskurz (Snaga, Prepoznavanje).
U refleksivnim dijelovima lirska se junakinja okreće svojem odnosu prema svijetu kao jednoj od temeljnih poetoloških relacija sveopće književnosti. Ispituje se pozicija čovjeka u svijetu (Štakor), zadobivanje glasa u svijetu na opreci nježnost – grubost (Noćima, Usnuli), neravnoteža u ravnoteži svijeta koji se asocira s prirodom (Zakon prirode), put od ja do Drugog kao samorefleksijska seansa (Podvala), subjekt kao složeni produkt svijeta i sebe (Upisano) i neuhvatljivost svijeta u jeziku (Spomen).
Kako bih kao poetski stilističar zadovoljio posve svoje apetite, reći ću kako se u Stankinu leksičkom fondu nalaze imenice širokog značenjskog opsega (strepnja, nemir, sadašnjost, smrt, iskustvo) i kako se metaforika zbog raznorodnih tematizacija i idejnih razvijanja razvija prema oksimoronu s ponekim hiperboličkim sjenčanjem. Iako je figurativnost Stankine poezije prije svega pitanje diskurza i njegova cjelokupnog efekta, dakle makro-, a ne mikrostrukture, nemoguće je ne opiti se sjajnim oksimoronskim sintagmama (kavez za razrušene zidove, tihe ruševine, svjetla u kamenitoj crnini, prostrijeti prazninu, tegobno prozračna praznina, svetost pouzdane krletke).
Cijela je knjiga izbor Stankinih pjesama koje su, kako rekoh, sazdane na doživljajnosti, iskustvu, intimizmu i sjajnom dočaravanju atmosfere i trenutka. Mogli bismo je bespogovorno proglasiti pjesnikinjom trenutka i atmosfere, refleksije i nabujalog intimizma. Neke njezine pjesme (Spomen, Grad, Prikradanje, Pohota, Mislim) mogu se proglasiti antologijskim jer sumiraju njezinu poetiku i izdižu se na jednu višu, općenitiju razinu parametarski utvrdive kvalitete u književnom polju.
Iako se već dugo razvija i očekujemo još pjesničkih uspjeha, ovim lapidarnim tekstom želim naglasiti kao Stanki Gjurić treba dati zasluženo mjesto u suvremenom hrvatskom pjesništvu i proglasiti je jednim od njegovih snažnijih i samosvojnijih ženskih glasova.
Stanka Gjurić: Prikaz zbirke ‘Sve što sja’ i ‘Kažnjavalac dobrih navika’
(Božidar Petrač i Sead Begović)
IZNENADNE SPOZNAJE I SUKOB S BESTJELESNOŠĆU
Sead Begović: Stanka Gjurić: ‘Sve što sja’, Hrvatska kulturna zaklada – HKZ Hrvatsko slovo (Djela hrvatskih književnika; 20), Zagreb, 2005., str. 74. str; ‘Kažnjavalac dobrih navika’, Alfa (Biblioteka Hrvatska pjesnička riječ), Zagreb 2005.
Stanka Gjurić prva je od suvremenih hrvatskih književnica i književnika koja je u promidžbu svoga pjesništva uvela dobro skrojenu logistiku koju bismo mogli nazvati sam svoj izložak, ili pjesmovna ilustracija sadržana od sramežljivo golišavih fotografija svoga tijela koje su bile objelodanjene u hrvatskim popularnim revijama. Ne treba uopće sumnjati da je čitateljska žudnja uz takvo podsjećanje na svoju pjesničku djelatnost bila znatno uvećana od klasičnog predstavljanja.
…Takve erotske provokacije, započete s dobro prihvaćenim body artom u svijetu, nisu bitno pripomogle književno kritičkoj recepciji pjesničkih pregnuća, niti su osnažili čitalačku svijest, ali su osjetno uzdrmali tradicionalna poimanja upravo karnevalizacijom književnog posla. Čini se ipak da Stanki Gjurić takva vrst provokacije, kojom je iritirala malograđanske tabue i inhibicije, nije vječna nakana. I ovom svojom šestom pa i sedmom knjigom pjesama pokazuje da za nju postoji nešto onkraj takve komunikacije s čitateljstvom. Kvalitativnim pokrićem u tekstu ona je povukla za nos upravo onu publiku koja očekuje i uživa samo u autorovom neposluhu spram pjesničkih kanona, u neobuzdanom hedonizmu, bizarnostima i autorskoj indiskreciji.
Koliko je pak Stanka Gjurić diskretna, aluzivna i tajnovita pokazuje atributna rečenica «Sve što sja», odnosno naslov knjige, s kojim započinje svojevrsno šamaniziranje teksta i nesvjesnog dijela svakodnevice. Uglavnom u proznim rečenicama, jer riječ je o pjesmama u prozi, ona će stalno propitkivati «tko smo» u «jezovito udobnim kavezima» (kao «zatočenica logora» ili «u procjepu rešetaka») i taj će neoegzistencijalistički stav o svrsi i razlozima življenja zadržati u sva četiri ciklusa: «Pomak kolosa», «Stigma», «Detalji sjene» i «Navještanje». U oblandi ozbiljnog diskursa neće i ne može karikirati vlastita iskustva pukim prenošenjem poruka već će sa zavodljivom narativnošću udahnuti univerzalni smisao u stvari. Oplemenjena slikom, njena će poetska rečenica «osluškivati umirujući škljocaj praznine» i uglavnom neće estetski udovoljavati publici, odnosno čitatelju. U stegnutoj i zatvorenoj strukturi pjesme emitirat će smirene refleksije koje proizlaze iz neke situacije te nas uznemiriti s nekom iznenadnom spoznajom, to jest pjesničkim stavom koji u sebi skriva filozofične poruke, nikad potpuno dovršene jer u svojoj prirodi skrivaju poetsku iskričavost. Cjelina pak služi intelektu, odnosno intelektualnosti jezične obavijesti. Ako se ne odaju neodređenošću smisla i zatamnjenim mjestima pojmovnosti, ove će pjesme u prozi (scene skice ili crtice) stvarati iluziju nepatvorenog i spontanog usmenog govora.
Iako Stanka Gjurić izbjegava govor o efemernom, njena pažnja prianja uz naoko neznatne stvari i njima će uglavnom omeđiti svoj poetski svijet. I tu sada dolazi do određenog paradoksa. Naime, kao i u svih pjesnika kojima je mudroslovlje osnovna intonacija u tekstu, svaka tjelesnost ubrzo dolazi u sukob s bestjelesnošću. Viša će se emotivna razina primijetiti tek u pjesmama koje su posvećene, ili se odnose na njezinog psa Hoopera (pjesme «Progonstvo», «Krzneni soldat», «Dvojnica», «Stigma» i «Hooperu»). Mimikrični sadržaj, naravno, uvijek odaje nešto drugo te je njen ovako impostiran animalizam samo izlika da traži odgovore na najteža pitanja. Te promjene jednog stanja u drugo ne prate doslovne, elegantne forme animalističke mašte već žele nešto ustvrditi i nekoga opametiti. Duhovna zaokupljenost znanjem ovu će pjesnikinju nuždno nagoniti da o mnogim važnim životnim pitanjima iznovice promisli. Dakle, s ovom nas knjigom Stanka Gjurić definitivno zbunjuje, jer suprotno našim očekivanjima da propjeva o svojim i tuđim nepodnošljivim potrebama i željama (nepodnošljivim za našu svijest i superego) koje obično spremamo u podrum, ona nas dočekuje s iznimnim spekulacijama koje bi da izmame najdublje životne spoznaje. Umjesto da propjeva o sebi, skidajući se i razotkrivajući se u tekstu, kao njene mlađe kolegice (Tatjana Gromača i Lucija Stamać) ona ce gotovo razumski raspravljati o pitanjima koja ju živo zanimaju. Kad u njih udahne poetsku energiju, načelo uzročnosti i različite oblike opažanja bilježit će odraze svog duhovnog bitka te će tim postupkom preispitivati sebe po principu da su najveće istine one Zanimljivo, iste, 2005. godine Stanka Gjurić odlučila je ukoričiti novi rukovet pjesama pod naslovom «Kažnjavalac dobrih navika», ovaj put u nakladi zagrebačke «Alfe» i pod uredničkim vodstvom dobrog poznavaoca pjesničke riječi Božidara Petrača. I ovaj put, prelijevajući se iz šeste u ovu svoju sedmu knjigu pjesama, osjetit ćemo pretežnost misaone sentencioznosti koja se sastoji ponajviše u oponašanju, a također i u primjećivanju najviših životnih principa. Faktura pjesme naoko je jednostavna: spontani će doživljaj lirskog subjekta ubrzo biti pretočen u unutrašnji svijet najdubljih sekvenci mišljenja: «Sve što me takne / prošlo je kroz hitru smrt / i prije nego znalo je za mene.». Ili se pak dešava obrnuti postupak: dublje doživljavanje neposrednog svijeta, urešeno je misaono – lirskom neodređenošću i u svojoj će konačnici biti predočeno kao slikovit i neposredni doživljaj («…netko poda mnom ravnodušno krvari.»). Kod pjesnikinje Stanke Gjurić osjećamo povremenu zanijemjelost živog jezika – onog koji u svojim novotvorbama i iskustvima računa sa sinestezijskim i lingvističkim opitima neposrednog iskustva jezika. Usuprot tome nailazimo na zaokruženu poetičnu misaonost na razini pojedinačnog stiha čija će izražajna enigmatičnost doticati različite životne sfere, a iznenadnost motiva sugerirat će prekomjernu slobodu neukrotive misli. Ono što pjesnikinja neprestance promiče, to je osjećaj valjanja tijela i različiti oćuti kao što su bol, dodir, cjelov. Ti oćuti neće je trajno zaokupiti i njihova će impostacija poslužiti samo kao antropomorfni odraz ka nedosegnutim, i zamućenim nakanama duha («…otisnuta bestežnost…», «…suptilna konačnost…», «…obmana spokojnosti…», «…podlijeganje tjeskobnoj sklonosti…» i tako dalje).U ponajboljim pjesmama «Namjera» i «Odlazak» poetički se združuju sve rečene odlike koje nas, čitajući ovu njenu zadnju knjigu, zarobljuju.
Stanka Gjurić: Prikaz zbirke ‘Kažnjavalac dobrih navika’
Deveta knjiga
Osma knjiga