Esej

                                                                            HR / EN

Tekst iz knjige ‘Umijeće življenja’ 

Umijece življenja

MAGIČNOST LJEPOTE

Mnogo je toga napisano o ljudskoj ljepoti, i neću ništa novo reći kažem li da ona često proizlazi ili se potvrđuje iz čovjekove duhovne strukture. No, željela bih govoriti o onoj drukčijoj ljepoti, onoj koja o tome nužno ne ovisi, upravo stoga što je zbog svoje nedostupnosti naprosto neodgonetiva. Bezuvjetnost takve ljepote prkosi svemu onome što bi je zbog bilo čega moglo dovesti u sumnju, no to tjelesno u njoj, ipak zadovoljava sve, ili većinu naših kriterija za njeno prepoznavanje. Kao neoboriv, vječan ideal, ona je ostvariva jedino u samosvojnoj, superiornoj tajnovitosti. Svaka bi neprikrivena banalnost mogla samo uznemiriti njen sjaj.
Zamislite prekrasnu ženu koja «proždire» svoju ljepotu nepodnošljivim karakterom ili glupošću. Je li njezina ljepota zbog toga manje lijepa? Da, ako je naš doživljaj toga jači od doživljaja onog fizičkog. Ili pak, ne, jer ona je zakonitost unutar sebe same, osamljena slučajnost koja zbog svoje animalne suverenosti ne treba i ne zahtijeva nikakve druge podrške. Takva ljepota, kojoj nije potreban duh da bi je mogli nazvati šarmantnom, ili štoviše, da bi je mogli voljeti, izaziva strahopoštovanje, i nju se najčešće niti ne želi do kraja razotkriti.
Ljepota kojoj ne treba ništa  više od onoga što već ima, iapk je rijetkost. Sve one predivne žene i muškarci koje možemo vidjeti po glamuroznim časopisima, dio su toga (lažnog) imidža neodoljivosti što se konzumira «bez začina». Djevojke s naslovnih stranica nitko ne želi upoznati manje, kao uostalom ni golišave krasotice koje izrazom lica pozivaju na seks, od onih koji su njima zadivljeni. To je privlačnost kojoj je svrha ostati dalek, i upućena je onima koji u svakom pogledu zadovoljavaju takva očekivanja. Često se, doduše, događa da izuzetno lijepe žene nisu i seksualno privlačne; kao da ima ta hladnoća besprijekornosti nepravedno oduzima onaj dio «ljudskosti» koji ipak značajno pripada duhu.
Budući da je mogućnost raspoznavanja ljepote vjerojatno negdje zapisana u našim genima, nije ju potrebno posebno definirati; svi smo na nju osjetljivi i svi je možemo lako prepoznati; ovisna je o našem instinktivnom dešifriranju.
Hrvatska je puna prelijepih ljudi, i u tome, u svijetu sasvim sigurno prednjačimo. Prije desetak godina u Dubrovniku sam upoznala jednoga mladića čiju bi magičnu lijepost teško itko mogao nadmašiti, no začudo, boravak s njime to kratko vrijeme što smo proveli zajedno, za mene je bio gotovo mučenje. Nije, naime, nimalo lako podnijeti nešto tako vizualno nametljivo kao što je ljudska ljepota, takva vrsta ljepote. Sjećam se nepogrešivo, osim što je imao savršene crte lica, bio je i zadivljujuće tjelesne građe (kao da samo lice ne bi bilo dovoljno!). Njegov lik nije imao puno dodira sa stvarnošću; bio je ulovljen u zamku vlastite neodoljivosti, i činilo se da bi, poput Doriana Graya, samo svojom slikom mogao odražavati zbilju.
Do tada nisam vjerovala da muška ljepota može biti na taj način nesavladiva, tako bezobrazno smjela, a opet nezaštićena i ranjiva. U cijeloj se njegovoj pojavi zrcalila neka ležerna samosvijest o moći te očaravajuće skladnosti. Nestrpljivo sam tražila makar i malu nesavršenost kako bih mogla odahnuti u svojoj nekontrolirano navirućoj žudnji da preskočim taj «nevidljivi zid». Svejedno sam znala da je to sve što sam od njega željela: mirnoću u kojoj mogu opipati svoj nagon za iskonskim, u koju želim zaroniti samo kako bih svladala vlastitu nerazumljivu i slatku bol.
No, na njemu je ipak postojala jedna uistinu mala «nesavršenost» koja se iskazivala u nedostatku jednog od bjelokosnih očnjaka. To je, međutim, njegovu ljepotu samo dodatno činilo još božanskijom, jer ju je na skoro suosjećajan način približavalo «običnim smrtnicima». Istina, da nije bilo tog privremenog razmaka kojemu se čovjek jednostavno morao radovati (naravno, ne zlurado), možda bi sve izgledalo drukčije. Ipak, usprkos svemu naprosto nisam mogla osjetiti ništa više od opčinjenosti koja nije rađala nikakvom drugom potrebom. I to je saznanje za mene bilo porazno.
Svako je daljnje ostajanje usred te samozadovoljno nerješive zagonetke istovremeno bilo i suočenje s prolaznošću. Osjetila sam otkucaje njezina vješto prikrita nadolaženja.
Nikada prije ni kasnije nisam vidjela nekog tako čarobno lijepog kao što je bio on. U takvu se posebnost čovjek vrlo lako može zaljubiti, premda ne nužno i u osobu koja je nosi.
Čak i ljepota djece, ukoliko izlazi iz okvira uobičajenosti, oduzima dah, i mi joj se šuteći divimo. No ona je, upravo kod djece, i početak jedne lako moguće poremetivosti, jer se s vremenom može pretvoriti u običnost, ili čak ružnoću (koja, naravno, ne ovisi o starosnoj dobi), ali i nerijetko u svakom svom obličju napredovanja dostiže svoj zenit. Ona kroz vlastito bujanje traži dosljednost samo do određene granice, jer ništa nije tako podložno neizvjesnosti kao stasanje mladoga čovjeka. Čini se kao da se priroda neprestano koleba između ljepote i neprivlačnosti, međutim samo je ljepota, kao dio kratkovidne životne određenosti, ono u čemu bi svatko i na bilo koji način, želio sudjelovati.