Prikaz zbirki pjesama

                                                                            HR / EN

Stanka Gjurić: Prikaz zbirke ‘Sve što sja’ i ‘Kažnjavalac dobrih navika’

(Božidar Petrač i Sead Begović)

IZNENADNE SPOZNAJE I SUKOB S BESTJELESNOŠĆU 

Sead Begović: Stanka Gjurić: ‘Sve što sja’, Hrvatska kulturna zaklada – HKZ Hrvatsko slovo (Djela hrvatskih književnika; 20), Zagreb, 2005., str. 74. str; ‘Kažnjavalac dobrih navika’, Alfa (Biblioteka Hrvatska pjesnička riječ), Zagreb 2005.

Stanka Gjurić prva je od suvremenih hrvatskih književnica i književnika koja je u promidžbu svoga pjesništva uvela dobro skrojenu logistiku koju bismo mogli nazvati sam svoj izložak, ili pjesmovna ilustracija sadržana od sramežljivo golišavih fotografija svoga tijela koje su bile objelodanjene u hrvatskim popularnim revijama. Ne treba uopće sumnjati da je čitateljska žudnja uz takvo podsjećanje na svoju pjesničku djelatnost bila znatno uvećana od klasičnog predstavljanja. 
…Takve erotske provokacije, započete s dobro prihvaćenim body artom u svijetu, nisu bitno pripomogle književno kritičkoj recepciji pjesničkih pregnuća, niti su osnažili čitalačku svijest, ali su osjetno uzdrmali tradicionalna poimanja upravo karnevalizacijom književnog posla. Čini se ipak da Stanki Gjurić takva vrst provokacije, kojom je iritirala malograđanske tabue i inhibicije, nije vječna nakana. I ovom svojom šestom pa i sedmom knjigom pjesama pokazuje da za nju postoji nešto onkraj takve komunikacije s čitateljstvom. Kvalitativnim pokrićem u tekstu ona je povukla za nos upravo onu publiku koja očekuje i uživa samo u autorovom neposluhu spram pjesničkih kanona, u neobuzdanom hedonizmu, bizarnostima i autorskoj indiskreciji.

Koliko je pak Stanka Gjurić diskretna, aluzivna i tajnovita pokazuje atributna rečenica «Sve što sja», odnosno naslov knjige, s kojim započinje svojevrsno šamaniziranje teksta i nesvjesnog dijela svakodnevice. Uglavnom u proznim rečenicama, jer riječ je o pjesmama u prozi, ona će stalno propitkivati «tko smo» u «jezovito udobnim kavezima» (kao «zatočenica logora» ili «u procjepu rešetaka») i taj će neoegzistencijalistički stav o svrsi i razlozima življenja zadržati u sva četiri ciklusa: «Pomak kolosa», «Stigma», «Detalji sjene» i «Navještanje». U oblandi ozbiljnog diskursa neće i ne može karikirati vlastita iskustva pukim prenošenjem poruka već će sa zavodljivom narativnošću udahnuti univerzalni smisao u stvari. Oplemenjena slikom, njena će poetska rečenica «osluškivati umirujući škljocaj praznine» i uglavnom neće estetski udovoljavati publici, odnosno čitatelju. U stegnutoj i zatvorenoj strukturi pjesme emitirat će smirene refleksije koje proizlaze iz neke situacije te nas uznemiriti s nekom iznenadnom spoznajom, to jest pjesničkim stavom koji u sebi skriva filozofične poruke, nikad potpuno dovršene jer u svojoj prirodi skrivaju poetsku iskričavost. Cjelina pak služi intelektu, odnosno intelektualnosti jezične obavijesti. Ako se ne odaju neodređenošću smisla i zatamnjenim mjestima pojmovnosti, ove će pjesme u prozi (scene skice ili crtice) stvarati iluziju nepatvorenog i spontanog usmenog govora.

Iako Stanka Gjurić izbjegava govor o efemernom, njena pažnja prianja uz naoko neznatne stvari i njima će uglavnom omeđiti svoj poetski svijet. I tu sada dolazi do određenog paradoksa. Naime, kao i u svih pjesnika kojima je mudroslovlje osnovna intonacija u tekstu, svaka tjelesnost ubrzo dolazi u sukob s bestjelesnošću. Viša će se emotivna razina primijetiti tek u pjesmama koje su posvećene, ili se odnose na njezinog psa Hoopera (pjesme «Progonstvo», «Krzneni soldat», «Dvojnica», «Stigma» i «Hooperu»). Mimikrični sadržaj, naravno, uvijek odaje nešto drugo te je njen ovako impostiran animalizam samo izlika da traži odgovore na najteža pitanja. Te promjene jednog stanja u drugo ne prate doslovne, elegantne forme animalističke mašte već žele nešto ustvrditi i nekoga opametiti. Duhovna zaokupljenost znanjem ovu će pjesnikinju nuždno nagoniti da o mnogim važnim životnim pitanjima iznovice promisli. Dakle, s ovom nas knjigom Stanka Gjurić definitivno zbunjuje, jer suprotno našim očekivanjima da propjeva o svojim i tuđim nepodnošljivim potrebama i željama (nepodnošljivim za našu svijest i superego) koje obično spremamo u podrum, ona nas dočekuje s iznimnim spekulacijama koje bi da izmame najdublje životne spoznaje. Umjesto da propjeva o sebi, skidajući se i razotkrivajući se u tekstu, kao njene mlađe kolegice (Tatjana Gromača i Lucija Stamać) ona ce gotovo razumski raspravljati o pitanjima koja ju živo zanimaju. Kad u njih udahne poetsku energiju, načelo uzročnosti i različite oblike opažanja bilježit će odraze svog duhovnog bitka te će tim postupkom preispitivati sebe po principu da su najveće istine one Zanimljivo, iste, 2005. godine Stanka Gjurić odlučila je ukoričiti novi rukovet pjesama pod naslovom «Kažnjavalac dobrih navika», ovaj put u nakladi zagrebačke «Alfe» i pod uredničkim vodstvom dobrog poznavaoca pjesničke riječi Božidara Petrača. I ovaj put, prelijevajući se iz šeste u ovu svoju sedmu knjigu pjesama, osjetit ćemo pretežnost misaone sentencioznosti koja se sastoji ponajviše u oponašanju, a također i u primjećivanju najviših životnih principa. Faktura pjesme naoko je jednostavna: spontani će doživljaj lirskog subjekta ubrzo biti pretočen u unutrašnji svijet najdubljih sekvenci mišljenja: «Sve što me takne / prošlo je kroz hitru smrt / i prije nego znalo je za mene.». Ili se pak dešava obrnuti postupak: dublje doživljavanje neposrednog svijeta, urešeno je misaono – lirskom neodređenošću i u svojoj će konačnici biti predočeno kao slikovit i neposredni doživljaj («…netko poda mnom ravnodušno krvari.»). Kod pjesnikinje Stanke Gjurić osjećamo povremenu zanijemjelost živog jezika – onog koji u svojim novotvorbama i iskustvima računa sa sinestezijskim i lingvističkim opitima neposrednog iskustva jezika. Usuprot tome nailazimo na zaokruženu poetičnu misaonost na razini pojedinačnog stiha čija će izražajna enigmatičnost doticati različite životne sfere, a iznenadnost motiva sugerirat će prekomjernu slobodu neukrotive misli. Ono što pjesnikinja neprestance promiče, to je osjećaj valjanja tijela i različiti oćuti kao što su bol, dodir, cjelov. Ti oćuti neće je trajno zaokupiti i njihova će impostacija poslužiti samo kao antropomorfni odraz ka nedosegnutim, i zamućenim nakanama duha («…otisnuta bestežnost…», «…suptilna konačnost…», «…obmana spokojnosti…», «…podlijeganje tjeskobnoj sklonosti…» i tako dalje).U ponajboljim pjesmama «Namjera» i «Odlazak» poetički se združuju sve rečene odlike koje nas, čitajući ovu njenu zadnju knjigu, zarobljuju. 


Stanka Gjurić: Prikaz zbirke ‘Kažnjavalac dobrih navika’

Božidar Petrač: Zapis o žudnji Stanke Gjurić (izvadci), Alfa, Zagreb, 2005 .

…Čitajući eseje i poeziju Stanke Gjurić naizmjence, jedno uz drugo, nadaje nam se književni i duhovni oris te istovjetna žudnja norveške spisateljice Sigrid Undset, i dolazimo do slična zaključka: si licet parva, kao da se susrećemo s nekom osobitom nijansom suvremene Sigrid Undset, samo što u Gjurićeve žanrovski izostaje prozni diskurs, izostaje naracija izostaje pripovjiedanje. No i u jedne i u druge, naglasak je uvijek na promišljanju žene, na refleksijama o njezinu životu i mjestu u svijetu, na istraživanju njezina odnosa prema muškom elementu i vivisekciji same sebe, nikako u smislu puke autobiografske naravi ili preslike vlastita života, koliko u smislu razotkrivanja uzroka neprotumačivoj ljudskoj patnji koja ih pritišće s različitih razloga, najvećma iz razloga izostanka agape jer se ženstvo najčešće i tragično bolno doživljuje kroz eros. Norveška nobelovka u prigušenu lirizmu, pripovijedala li o danima djetinjstva, mladosti, zrelosti ili starosti, uvijek nastoji razriješiti temeljnu aporiju ljudskoga života, prvenstveno žene, aporiju koja se očituje u svakodnevnom sukobljavanju boli i radosti, patnje i sreće, klonuća i žudnje. U sjetnim tonovima, ali i s ironijskim odmakom, slične aporije susrećemo i u esejima Stanke Gjurić. Mogu pretpostaviti da se naša autorica nimalo nije okrznula o Undsetovu, vjerojatno nije bila u prigodi čitati njezine proze, primjerice roman ‘Jenny’ i ‘Proljeće’, ili pripovijesti ‘Majčinstva’ i ‘ Djevojčica s igračkom’, no neosporne su sličnosti u načinu kako i jedna i druga pokušavaju rasvijetliti ili obrazložiti svoje ženstvo, svoju posebnost, svoje zabrinutosti, krhkosti, ushite i žudnje. Žudnje za stalnošću usuprot jasno svijesti o trošnosti, zloporabi i trajnoj prolaznosti. Istina, u vrijeme Sigrid Undset duh vremena bio je posve drukčiji, danas zacijelo posve nezamisliv, bez posvemašnje buke i bijesa reklama i skandala, ali ipak po mnogočemu sličan bez obzira na različite vremenske okolnosti u kojima je Undsetova živjela, a  u kojima Gjuriceva živi danas.

…Većina pisaca i književnih kritičara  koji su u raznim prigodama govorili o poeziji Stanke Gjuric držala se ili nekih vlastitih pjesničkih iskustava i poetičkih modela, ili je njezinu poeziju smatrala posve izdvojenom, samosvojnom pojavom, bez nekih prepoznatljivih i čitljivih uzora. Primjerice jedni će prepoznati bliskosti s egzistencijalnim traumatizmom ‘bačenosti u svijet, u samo središte horrora vacui’, poput Alojza Majetića, dok će drugi, poput Ivana Tolja i Vlade Gotovca naglasiti njezinu vlastitost, autentičnost, samostojnost. Trebamo li se opredijeliti, zagovornici smo njezina vlastita puta koji bi vrlo teško podnio naraštajno ili kakvo drugo svrstavanje. Milivoj Slaviček bi rekao, naprosto pjesme.

                                                               

Deveta knjiga

Deveta knjiga

Sve što sja

Osma knjiga