Dođi do knjige

Linkovi preko kojih se mogu naručiti knjige putem Interneta:

1) ‘Lekcija o drskosti’ (lirsko-filozofski eseji):
     http://ceres.hr/knjiga/lekcija-o-drskosti/

2) ‘Istina o sreći’ (lirska proza), Naklada Ceres     
      https://ceres.hr/knjiga/istina-o-sreci

3)  ‘Nepremostiva’ (izabrane pjesme):
    
http://www.izvori.com/knjiga.php?id=536

4)  ‘Nepovredivi dio’, monografija:   
      IZVORI   

5) “Budnost” (proza), “Alfa” Zagreb, 2022.
      NARUČI KNJIGU

  • Nepremostiva’ – izabrane pjesme
    Naklada IZVORI
    “…Zanimljiv naslov, očekivano bi bilo Nepremostivo, ali ovdje je zapravo ključan lirski subjekt, a ne sama situacija) je fina, suptilna, ženska, ranjiva poezija naglašene individualnosti i erotičnosti. Začudna je razina intimnosti, ali evidentna ljubavna i ljubavnička dvojnost nazire se samo u glasu lirskog subjekta. Istaknuti su motivi noći i jutra, neraskidiva je veza erotičnosti i ranjivosti, a motivi rešetaka ukazuju na pritajenu samoću. Iako se lirski subjekt strastveno predaje, iza svega ostaje naglašena individualnost koja ljubav proživljava, potom ostavlja i o njoj promišlja svjesna njezine konačnosti. U zbirci nije naglašena ljutnja, očaj ili ljubomora što ukazuje na zrelost življenja i proživljavanja. Zanimljivo je istaknuti pojedine stihove koje liričnošću ili metaforičnošću daju poseban akcent zbirci: ‘Perem tvoje oči u ogledalu’ kao znak ženskog raspoznavanja i potvrda postojanja; ljubavnici koji su očišćeni od dodira i budnost koja će ih razdvojiti; ‘srdžba / poput tople, otrovane krvi’ istječe, ali osjeća se čeznuće za ‘jučerašnjim ludilom’; samoočuvanje lirskog subjekta ‘svježom ravnodušnošću’ i neranjivošću koja je ‘samoobzir; ‘čudan vrt u sebi’ koji je i lijek i ljepota i zaborav; ‘perspektiva u procijepu rešetaka’ koja neočekivano razotkriva mahnitost koja je neodoljiva, ali i (auto)destruktivna; transcendentnost i svjesnost subjekta da ništa nije njezino i da su u nju ‘otposlani beznadni vrhunci’; unatoč svjesnosti samokritika ‘jer ja nisam ona koju volim’ i vrišteće prepoznavanje; snaga koja se karmički uzdiže iz onoga ‘što zgazih i slomih, više ne poželjeh’; snovita ‘Perugia’ koja budi romantiku putovanja i neminovnih odlazaka; ‘Štit’ i za nasilnike i za žrtvu u gotovo biblijskom kažnjavanju; postojana samoća u kojoj ‘Ni od kog ne odlazim, dolazim niotkud’; kulminacija i završetak s najjačim stihovima ‘kako preživjeti sebe, / sebe, / samu, / to što tebe nema’ i ‘Slomljena, nevoljko učim koračati, / jer kao da je uzalud’.”
    Antonija Vlahović
  • Nepovredivi dio, monografija, Naklada ‘Izvori’, 2021.
    Pretres srca
    Monografija razotkrivanja Stanke Gjurić             
    “Od prve zbirke Stanke Gjurić Sedmi pečat bergmanovskoga naslova protekla je cijela vječnost, punih četrdeset godina. U tom širokom vremenskom rasponu autorica je proživjela puninu svojih zrelih i stvaralačkih godina ispreplećući ih nitima i vijencima različitih umjetnosti kojima se radoznalo i plodonosno otvarala, uvijek željna novih senzacija, novih doživljaja i novih iskustava. Monografija Nepovredivi dio, uobličena kao spomenica na to plodno i svestrano umjetničko življenje svjedokom je cijeloga životnoga trajanja, satkana od uspomena na svoje najbliže, svoju obitelj, na nepomućene dane djetinjstva i odrastanja u gradu obitelji Zrinski, u Čakovcu, na prva životna iskustva, na prve pjesničke pokušaje i prve nagrade, na sve one dane kad se u proljeću života bude tjelesni sokovi, kad sve pupa, zori i cvjeta, kad su nosnice prepune čudnovatih mirisa, dok znatiželjne oči nastoje upiti svu ljepotu prirode i okolnoga svijeta, a one duhovne proniknuti u razloge života, prijateljstva i ljubavi. Požutjele fotografije minulih vremena što tako tijesno povezuje one kojih više nema s našim uspomenama oživljuju jedno prohujalo razdoblje, zametnuto, a onda se u našim svijestima polagano opet razotkriva, doživljavamo ga s nostalgijom i određenim pijetetom, obnavljamo svoja sjećanja i nastojimo ih zadržati što čvršće, što snažnije, što nježnije kako se prošli događaji i svi oni koji su u njima sudjelovali a više nisu s nama, više nas očinski ne štite i majčinski ne prate naše korake, ne bi izgubili i ne bi nestali. Zapravo sve nas te fotografije, pomalo izblijedjele, a opet toliko privlačne i zanosne, učvršćuju u svijesti o trajnoj povezanosti s našim predcima, našim roditeljima, našim prijateljima koji su nas omogućili, koji su nam pomogli da postanemo i dohvatimo sve ono za čim smo težili, čeznuli i žudjeli. U toj retrospektivi cijele svoje prošlosti i proživljena života Stanka Gjurić svojom monografijom daje hommage svemu onom vrijednom i neponovljivom što je doživjela punim plućima, što je ugradila u sebe ne nekom sebičnom strašću, nego pažljivim odabirom najboljih i najživljih trenutaka, radosnim pretresanjem događaja i uspješnih dionica sa svoga životnog puta, ugrađujući ih u svoju osobnost koja se, kako rekosmo, zrcali u raznim vidovima njezina stvaralačkog nastojanja. Od pjesama za koje je dobila vrijedne nagrade na Goranovu proljeću ili nagrade za neobjavljenu ljubavnu pjesmu „Zvonimir Golob“ do esejističkih zapisa i novinarskih kolumna; od glumačkih potvrđivanja u filmu Ranka Grlića „Đavolji raj“ u kojem se našla uz filmske velikane poput Roda Steigera, u filmu Mire Međimorca Školjka šumi ili Vinka Brešana Koja je ovo država do vlastitih kratkometražnih filmskih ostvarenja, poput filma Ubojite misli za koje je dobila priznanja na različitim festivalima i raznim dijelovima svijeta; od vrlo uspješnog foto-modela, kako to svjedoči umjetnička fotografija Dodirivanje ušećerenim trepavicama koja kao da doziva u sjećanje nezaboravnu filmsku divu Marilyn Monroe  – Stanka Gjurić je iznimno lijepa žena – do autorice dječjega kratkometražnog animiranog filma Jednom davno i šestominutnog filma za djecu Lavograd za koje je dobila međunarodne nagrade u Argentini i Španjolskoj ili do autorstva svoje Web-stranice, na kojoj je svojevremeno dijelila s javnošću svoju svakodnevicu i svoje misli, pišući svoj javni dnevnik. U  monografiji Stanke Gjurić nailazimo na cijeli niz znamenitih hrvatskih književnika, od barda Dragutina Tadijanovića do Arsena Dedića; od Paje Kanižaja do Mladena Bjažića, od Mladena Kušeca do Igora Mandića… očito je sa svima njima Stanka Gjurić bila povezana čvrstim nitima umjetnosti riječi kao pjesnikinja ljubavi, jakih osjećaja, sjete, zanesenosti i žudnje. Nailazimo i na mnoštvo novinskih isječaka kojima ovjerava svoj životni put i koji kao da su neka vrsta naratora njezinih multimedijalnih umjetničkih aktivnosti. Monografija Stanke Gjurić Nepovredivi dio koja je nastala u povodu 40. obljetnice njezina književnog djelovanja pokazuje vrlo zorno sve njezine životne postaje i svjedoči o više nego uspješnoj životnoj avanturi kojoj se autorica kao književnica, pjesnikinja, glumica i filmska redateljica bez ostatka i bez ustručavanja slobodno predala, bitno umnoživši svoje talente što ih je kao dar života primila, oplemenila i čvrsto ugradila u hrvatsku kulturu. Monografija Nepovredivi dio otkrit će nam i neke skrivene zakutke plemenite osobnosti Stanke Gjurić, a mnoge će iznenaditi njezina neposrednost, jednostavnost i iskrenost, vrijednosti koje se u današnjem vremenu osobito i ne cijene. Svojom knjigom autorica je na izniman način pretresla svoje srce i svoj život te podastrla iz njih ono najvrjednije što je u svojem dosadašnjem stvaralaštvu uspjela učiniti. Svojevrsnu retrospektivu vlastitoga života i njegovih brojnih plodova. ”
    Božidar Petrač         
     
  • “Budnost”, proza (“Alfa”, Zagreb 2022.)                                                            
    Stanka Gjurić, pjesnikinja, glumica i fimska redateljica, objavila je više vrhunskih proznih i pjesničkih djela, dobitnica je nekoliko značajnih književnih nagrada te nagrade za jedinstveno uspješan kratki film Ubojite misli. Već u prvom tekstu Nepovredivi dio određuje se čvrstivo i neprobojnost vanjštine “no moja stamena kamenost u meni svejedno vrišti, zapomaže, traži svoje pravo na mekoću kakvu nose drugi ljudi” (str. 3). Sami naslovi nekih devedesetak pjesničkih proza svojevrsni su sažetci tako neposrednih lirskih  iskaza,  raspoloženja pjesnikinje koja se tako često navraća trima misaonim uporištima, odnosno trima tako nedovršivim i neprihvaćenim rastancima, koji –  i nakon odlaska, bolje rečeno odlazaka –  nastavljaju bivati stalno novim Stankinim osloncima u bijegu od trajanja, u pronalascima životnih intenziteta.Ne bi bilo teško utvrditi da je najviše snova i oscilacija snova i jave posvećeno upravo Majci: “Sad mi je žao što pred tobom nisam više plakala, i kao odrasla, i kao dijete.” (9). I plač je pojava koja se događa i u snu i na javi. Potrebno  je čitavo pletivo, snova, njihove oscilacije u javu i prijelazi iz jednog sna u drugi za olakšanje življenja, u tom “prepuštanju neumitnom”, a to je sve pretočeno u zanimljiv pjesnički izričaj. “Koliko vam se često događa da, spavajući, želite otvoriti oči kako biste se probudili, ali vam nešto ne dopušta? Možda biste poništili čaroliju da vam to uspije, i upravo zbog toga vam to ne uspijeva ili niste svjesni toga da svoje oči držite otvorenima. Da bismo se susreli s onostranim, nužno je da lebdimo između jave i sna, na neki način da budemo tek napola budni, poput somnambula.” Tolike su i tako intenzivne  zajedničke uspomene s Majkom:  “Jedna od lutaka nosi tvoje lice, prozračno i glatko…”  Valja naglasiti: nije rečeno da ta lutka ima nego da “nosi majčino lice”, tj. da je ona uzela to lice od fizički nenazočne Majke. I odmah u slijedu: “Oči su to koje proučavaju, ozbiljne i pomalo tužne čak i kad se osmjehuju; ja – tvoje oči.” Kao što je čest slučaj s djecom s posebno naglašenom imaginacijom da imaju toliko potrebna  zamišljenog prijatelja, koji je stvarniji od bilo koje stvarnosti, jer uvijek je tu uz osobe koje su  “posrnule u vrijeme”.  I uvijek je težak izlazak, tj. svojevrstan isplov,  iz djetinjstva, jer riječ je od odlasku u nepovrat iz Zlatnog doba, u kojem ne bi “zabrana ni stega, samo ljubavi, podrške  uživanja; jer, da nije bilo toga, bih li uopće mogla izgraditi svoje samopouzdanje?” Bolje rečeno: :“Možda bi trebao ponovno naići moj davni, nevidljivii prijatelj da mi pomogne prebroditi to razdoblje u kojem sam djevojčica u tijelu žene, odjednom ogoljela i bez svog neprobojnog štita.” “Ako je život privremen, zašto ne bi bila i smrt”? Pitanje je kojim završava “Krhkost”. Drugim riječima,  moraju li se dimenzionalnosti smrti toliko razlikovati od dimenzionalnosti života? Može li postojati podudarnost bar u jednom djeliću tih dviju dimenzionalnosti, u djeliću koji bismo onda mogli smatrati bitnim?  Sama pjesnikinja daje nam odgovor: “Metafora za život u kojem ne postoje pravi odgovori ili odgovori uopće, na mnoga esencijalna pitanja, postoje samo ‘slučajna’ rješenja na koja naiđeš usput, ovisno o stupnju vlastite  motivacije i sposobnosti u danom trenutku.” Uz Majku (“najvažnija poveznica s mojim životom”, koja ispunja toliko životnih svakodnevlja, u pojavama iz tako raživljenih snova ima, iako rjeđe, i uspomena na oca iz mladih dana. Među inim uspomenama, poneka stara fotografija vješto nas uvodi u dočarani krajolik. Ili pak glasovi u kutiji koji su svojevrsne ptice koje bi trebalo osloboditi da lete tražeći svoje vlastite brskraje.Tu je naravno i psić Rex, koji pomno sve prati, zna se učiniti diskretnim, pa čak i nevidljivim kad to ustreba, ali znade i suosjećati  sa svojom gospodaricom, koja, na primjer,  s njim na šetnji razlikuje nekoliko vrsta (lažnih) šetača. A onda roboti u nama i izvan nas s kojima smo danas prisiljeni sporazumijevati se. I to bez obzira na njihove hirove.  Tu je mobitel koji iz tame žmirka jednim okom, a da bi se uspostavio kontakt s robotom u sebi treba pratiti “sićušnu kazaljku” koja “ovisno o jačini moga glasa, klizi čas desno, čas lijevo. “Okovani smo tehnologijom koja nas u potpunosti zaokuplja.” I dok čitamo kako joj je “primjerice privlačna jedna vrlo jednostavna kvaka, jedna od onih kakve najčešće viđamo na vratima šarmantnih talijanskih stanova” (64) spontano pomišljamo na ono misteriozno, tajnovito, puno strepnje i straha otvaranje kvake u jednom filmu A. Hitchcocka. Jer ništa ne razdvaja neizvjesnost  od prokušana sjeta kao brava. Tim više nam se ta kvaka velikog filmskog redatelja utuvljuje u sjećanje kao još neočitovan pljusak straha, a naša pjesnikinja tvrdi kako joj pomisao na tu kvaku “budi osjećaj miline” i kako “istog trena vidim ljubavnike koji zagrljeni ulaze u apartman na periferji grada…” Nije li jedan od efekata imaginarne pjesničke riječi i u tomu da budi efekte suprotnih zamišljaja…’Istina o sreći’  koju je Stanka Gjurić objavila 2018. (Naklada Ceres) pokazuje tematski  i izražajno poneke sličnosti s knjigom ‘Budnost’ . Teme kao što su nježnost, prijateljstvo, privrženost, posezanje za mističnim i onostranim sve je to opet tu, ali to je tek najbolji dokaz kako spisateljica i pjesnikinja proširuje i produbljuje svijet svojih snova i jave, a kao što joj u esejistici najbolje odgovara poetski esej tako joj lirskost u prozi omogućuje širok i otvoren izražajni zahvat.

    Čitajući njene tekstove  opažamo kako sa sadržajem ništa ne žrtvuje obliku. Na jednom mjestu sama pjesnikinja reče: “Sve je naoko isto, dnevna rutina gromko zabija čavle u naš lijes.” Poezija je otimanje prostora tako nametljivoj rutini i odmicanje od tog lijesa kojem čavli nisu nikada dovoljno zakucani, pa bilo to kroz san ili javu.

    Vinko Grubišić

    Follow me:
    FACEBOOK
        LINKEDIN    YOUTUBE      TENOR    GOODREADS    TUMBIR    INSTAGRAM     IMDB