Prikaz ‘Istine o sreći’

                                                                       HR / EN

Stanka Gjurić: Dva prikaza knjige eseja ‘Istina o sreći’

Matica hrvatska – Vijenac 661 – 

Osebujan senzibilitet mini-eseja

Pjesnikinju Stanku Gjurić nazvala sam „modernom vestalinkom“ u književnom ogledu Samosvojna lirika ljubavi koji je bio objavljen na stranicama Vijenca i uvršten poslije u knjigu kritika Umjesto samoće (2014). Paradigma moderna vestalinka (koja čuva „sveti oganj ljubavi“) svjedoči o žudnji za ljubavnim bivstvovanjem. Ta obuzetost ljubavlju osmišljena je u njezinoj knjizi lirike Bešćutnost akvarela, u lirskoj tankoćutnosti ljubavnih obzira koji su danas u suvremenim pjesmotvorinama terra incognita. Naime, u tim stvarnosnim pjesmaricama erotika se besramno nameće ogoljelim senzibilitetom u kojem je tjelesnost alfa i omega. I euforična vulgarnost da se stvari nazovu pravim imenom postaje neke vrste brend. Kao isukan mač koji uranja u prazninu životnog bivanja u kojem se nasušna zaljubljenost smatra zločinom i sve nestaje u čemeru erotomanskog mahnitanja, čemu pogoduje i paradoksalno vrijeme u kojem živimo.

Lirski senzibilitet pjesnikinje Stanke Gjurić razvio se raskošno u novoj knjizi pod simboličnim naslovom Istina o sreći. Iako je u podnaslovu naglašena sintagma zbirka eseja, to je zapravo zbirka pjesama koje su skrivene u prozi. Dakle, poetska proza organizirana u mnoštvo nadahnutih slika u kojima su zvučnost i boje u sinergiji. Esej nam govori da je riječ o ogledu, crtici koja zahvaća jedno područje i ne razrješava do kraja odabrani predmet rasprave. Zato bih se prije priklonila spomenutoj sintagmi pjesma u prozi, pjesma „sakrivena u prozi“. Jer upravo to nam nudi pjesnikinja: osebujni senzibilitet, specifičan i slikovit, nepodvrgnut metričkoj shemi, ali je konstrukcija ritmizirane rečenice usklađena s ritmom ljudskog daha i lucidnošću meditiranja: „Ljudi su sputani izmišljenim, nepostojećim ograničenjima. Oni su sami izgradili samo njima vidljiv bedem na mjestima gdje je prolaz posve slobodan. Sami su sebe sputali zato što žive po određenim obrascima od kojih teško ili nikad ne odstupaju“ (Iz ljubavi).

Ljerka Car Matutinović


PRIKAZ 2
Nema u hrvatskoj suvremenoj književnosti djela koje bi bilo toliko čvrsto i na tako različite načine povezano sa sadašnjosti, a u isto vrijeme i nadilazilo je, kao što je “Istina o sreći” Stanke Gjurić. Nakon završena čitanje nekoga od tih lirskih eseja, spopada nas misao kako u tom opisu nečega svagdašnjega nismo dolazili do onoga što autorica ne samo pronalazi nego raščlanjuje, osvjetljava s raznih strana, pronalazi u tom uporišta za svoja tako nekonvencionalna razmišljanja.Uzmemo li „istinu“ kao „ono što jest“ , te ako nam pojam „sreća“ pokazuje dalek etimološki suodnos s glagolom „sretati“, onda uočavamo kako autorica zaista sretno ukazuje na svojevrsna spojilišta tako statične pojavnosti s dinamikom kretanja, bivanja.Autorica izuzetno vješto, bez i trunka nametljivosti, izlaganjem (u)vodi čitatelja podjednako u poneke fragmente vlastitog maštanja, bijega od tolike nabusitosti svakodnevlja, u otimanja življenja od vlastitog snatrenja, ili je nerijetko riječ o sveljudskim iskustvima. Ona opisima znade veoma vješto učvrstiti svoja tako provizorna uporišta od kojih se onda kreće onim stazama pojavnosti koje su toliko pojavne, a opet kao su nam ostale primjetljive tek onim vanjskim slojem.U njenim jasnim rečenicama nema ni neologizama, ni kompliciranih izražajnih konstrukcija niti nekih teško spojivih riječi, nego sve teče logičnom tokom, živim ritmom koji ove eseje čini svojevrsnim pjesmama u prozi. Pravi užitak čitateljima.

Prof.dr.sc. Vinko Grubišić 

                                                                  
*            

Follow me:
FACEBOOK
    LINKEDIN    YOUTUBE      TENOR    GOODREADS    TUMBIR    SHOPMYBOOK     INSTAGRAM   FAMOUSFIX    IMDB