Esej
TRAGOM MIRISA
Negdje do moje, otprilike, desete, dvanaeste godine, mirisi su za mene predstavljali zamamnu obilježenost neizrecivim, onog neiscrpnog životnog nadahnuća kojem, smatrala sam, nije bilo potrebno pronaći onaj tajanstveni, posve neprostorni izvor.
Danas je već nešto drukčije; moje se čulo spontano osposobilo za suptilno ratovanje u intuitivnoj borbi za ponovnim približavanjem tome istom, nedokučivom i nedirnutom zdencu. I premda znam da se tome uglavnom više ne mogu vratiti, svejedno se zatičem kako povremeno istražujem svoju «mirisnu prošlost» kroz iznenadna podsjećanja uz određene predmete kojih se povijest neprestano obnavlja. Na žalost, malo je takvih stvari koje u sebi čuvaju svu ispunjenost i opijenost svevremenskim, a koje u čovjeku, evocirajući sva ona stanja potpune zadovoljenosti osjetilnom spoznajom, bude onu istu silovitost te nezamjenjive važnosti.
Školske knjige i bilježnice posjeduju jedan takav miris koji «odašilje poruku», podsjeća, i na izvjestan način ganutljivo ranjava. Obožavam iznenadnost kojom do mene stiže ta isprva stidljivo probuđena potreba što se jednako nenadano pretvara u strast, tek na trenutak ogrnuta neznanjem, onom nenarušenom, davnom, iskonskom prijemčivošću koja me –u prvi mah- zapljusne na putu do prepoznavanja. Znam da samo takvi rijetki, stalni susreti, u meni mogu održati tu neizbježnu, no nepotpunu zaspalost, i zato ih ne tražim, već čekam.
Ponekad još uvijek zadivljujuće nemarno, u odnosu prema njegovoj osnovnoj značajci, u stanju sam se stopiti s određenim mirisom, tek uživajući u prisjećanju «njegove proživljenosti» koju isijava iz svoga neuklonljivog «opredmetnuta» nasljeđa.
Već podosta dugo tako drugujem s jednim gotovo neodgonetivim mirisom za koji znam da pripada negdašnjosti, a koji se povremeno tek nakratko pojavljuje i nestaje. Ispočetka sam željela znati na što me podsjeća, no ubrzo je te znatiželje nestalo, jer sam shvatila, ili sam si barem tako umislila, da je to jedan od onih mirisa koji nisu tu zbog prošlosti, ili neka njezina segmenta, već su upravo miris same prošlosti.
Premda obožavam parfeme, ne mogu izdvojiti niti jedan koji bi makar podsjećao na onaj kojeg nepogrešivo zabilježenog nosim u svome sjećanju. Jednom se neki njemu sličan miris pojavio u mome blizini i u mome pamćenju zamalo poistovjetio s tom parfemom meni nepoznata imena, međutim to je bila mješavina više mirisa istodobno, iz različitih izvora, kojih združeno porijeklo nije bilo moguće odgonetnuti, ali je svakako bio najbliži onom koji je u meni ostao zapisan.
Ne bih rekla da sam zaokupljena tim mirisom isključivo zbog okolnosti u kojima sam s njime bila upoznata, jer –koliko se sjećam- ništa izvan toga nije bilo tako fascinantno kao on sam. No svakako je činjenica da se to dogodilo u mome djetinjstvu, tome donekle dala poseban značaj koji mu i danas pridajem.
No, još je jedan miris, mada bih prije rekla: mirisni okus, neizbrisivo ostao upisan u mome sjećanju: miomiris i okus trešanja kakav nikada poslije više nisam susrela. Zapravo mi se čini kao da su još jedino –već spomenute- školske knjige i jorgovan zadržali davnašnja svojstva, dok je sve drugo doživjelo promjenu.
Svakako ne smijem izostaviti navesti i doista s ničim usporediv miris dječje puti, kojeg smo mi djeca, doticanjima koja su sličila na zagrljaj, ili su to bila, međusobno skidali i nanosili istraživačkim njuškanjem, brazdeći svojim sićušnim nosevima podatnom glatkoćom savršeno mirnih i usredotočenih tijela koja su strpljivo čekala na svoj red u sljedećoj igri «doktora».
Znali smo biti kao opijeni tim pomalo vlažnim, gotovo životinjski raspoznatljivim vonjem što smo ga nestrpljivo prenosili tijesnim, tegobno odvajajućim dodirima. Još i sada osjećam, pretvarajući se unutar sebe u malenu djevojčicu, onaj pomalo divlji, no istodobno nježni i tako osobit miris dječačke spolnosti pred kojom, na opće zadovoljstvo, iskazivah svoje zavidne, neutažive «liječničke» sposobnosti.
Svi ti mirisi i danas u meni žive (a vjerojatno je tako i kod drugih) i ne mogu biti zaboravljeni već i stoga što su poput stanovitog orijentira koje me (nas) vraća unutarnjoj ravnoteži kad god je to, a da ne znamo, itekako potrebno.