HR/EN/AR
GRAD
Napokon imamo grad
kakva smo se pribojavali u našim snovima:
kavez za razrušene zidove i ustreptale sjene.
Odavno već čekamo baš takvo potonuće,
slično prazničnoj tišini,
zaglušeno bučnim zaboravom,
nalik na uglačano oružje
istančanih (samo)ubojica.
VEČERAS
Večeras te budnog ne mogu nadživjeti
Moj san je prozor bez vidika,
sjena u svojem bešćutnom akvarelu.
Sada se još mogu samo nakratko sjećati,
prije potonuća, prije te zavjere prolaznosti,
prekriti se pečatima samozatajnih cjelova,
usnama izvan vatre.
NJEMAČKA
Preda mnom zalutala ravan;
jutro prepoznajem opipom.
Sva su lica nezrele jabuke što pljušte Zagrebom,
tupi, meki udarci u ustajalom kamenu.
U snu mog oca pomalja se Njemačka.
On je tu rudar, i ne žuri kući iz tople utrobe,
smiješi se iz užarena ugljena.
Kad velim ‘kući’, mislim Zagreb,
mislim…Njemačka u snu mog oca
bijeli se jedina.
NAMJERA
Rano se budim;
da bih pogledala kroz rešetke u mrklo jutro.
Možda ću moći saviti kovinu,
provući tijelo kroz uzan prolaz,
poletjeti.
Tamo vani čeka me prepreka
koju ne mogu i ne želim zaobići:
čovjek sazdan od uvjerenja i prkosa.
Stoji poput kosca,
sa samrtnim ljubavnim osmijehom
na svome licu prikrivenog bestidnika,
progonjen žudnjom kojoj ne može uteći.
Ja ih dolazim razuvjeriti;
sobom, od sebe,
to dvoje nerazdruživih,
kompulzivnih prijatelja.
NEDUŽNO
Sve je, nedužno, predano despotskom spokoju.
Možda zbog svoje bezazlenosti, dobrih namjera,
nepotrebna nadanja.
Prepušteno gotovo smrti,
kratkotrajnoj i žestokoj
poput napršnjaka vruće rakije
koju se izlijeva u grlo silinom pomno predviđenih srazeva.
Nad nama je pokrov od davnašnjih iskustava,
i tu je da nas štiti, mišljaše, od sadašnjosti.
ISKORAK
Preskočih dan poput ograde od bodljikave žice.
S bojazni da se ne povrijedim,
s radošću što ću se naći sa strane gdje još,
razabirem, ima mjesta za dugi i iscrpljujući trk,
unatoč zacijelo slijedećoj prijetećoj prepreci.
Možda grmovi bajkovito zastrašujuća trnja
ili paralelno s nebom prostrti neraskidivi konopci
što krotko upućuju na olakšano samotni,
zaboravljivi smiraj.
BDIJENJA
Neka sve traje kratko,
i stizanja i odlasci,
mimohodi, govori, karnevalske šarade…
Samo nek’ potraju proročanska bdijenja
uz uzani bijeli tvoj maleni krevet
prekriven poroznom ponjavom,
okružen kovanim zvonima
koja te navodno štite od zameta tišine,
prekomjerne prazni,
i gdje tvoje oči ponad konzole s trapezom,
pričvršćene pribadačama na plutenoj ploči,
poput one na kojoj probodena stoji
slika tvog psa,
u prezrenoj kući od zgužvanog papira,
odriču se najdražega,
zauvijek, bespogovorno.
NEDIŠUĆI
Odvezujem umornu zmiju s kamena,
podižem sidro, isplovljavam.
Sasvim sama brodim.
Nigdje despota ni sužnja.
Strojevi dišu umjesto mene
kad ja to zaboravljam.
Izvanjski me svijet, obuzet sobom,
više ne može dozvati,
sakritu u njegovoj raskoljenoj ljusci.
Jedan izgubljeni dan, drugi podaren,
ali samo jedan.
Ni od kog ne odlazim, dolazim niotkud;
samu sebe ispratit ću,
dočekati, porinut’ u more.
U drhtećoj, užarenoj barci
oblijepljenoj plaštnom perjanicom
i slomljenim iglicama,
pronaći ću otrov-spokoj
rujući po svojoj rani,
vidajuć’ je, nedišući.
U SVITANJE
I posljednji gosti odoše,
samo životinja osta, nasred asfalta,
u cereku i kriku,
a osmijeh joj gorki curi niz usta.
Pod mojim prozorom ona je čovjek,
trubadur zbog kojeg žrtvujem san
u svibanjsko svitanje.
Dok još sam u njenim mislima budna
i staložena kao sova,
ona ušuti i postaje tiša od zore
zarudjele u našim očima.
KRIŽ
Pedeset koraka, žica i staklena stijena
dijele me od bijelih ptica koje se
preda mnom
s krovova bacaju u ponor.
Iz daljine doimlju se
poput papirnatih malih aviona
koji se, bačeni uvis,
lagano i bezbolno sručuju na tlo.
Svojim tijelima tvorimo križ,
moja pas i ja
u istoj fotelji,
iščekujući da nam se posloži dan,
pripremi nas na uzavrelu paklinu.
Spremna na stvaranje,
s krstom na grudima,
upuštam se u tu podvig˗avanturu,
samo nakon buđenja.
ŠIFRA
Odljepljuje se moje tijelood mog bića.
Slomljena, nevoljko učim koračati,
jer kao da je uzalud.
Odavno sam otišla od sebe,
više se ne pamtim.
Ja sam zaporka,
trezor bez svog ključa,
možda opustošen.
Nema načina da saznam se,
nađem sebe izvana, ni iznutra.